Zašto si ljudi to rade?
Kad mi se nedavno desila jedna prekretnica u životu, bio je to dobar povod da konačno sama sebi kažem koliko mrzim glupe i zatucane ljude koji me okružuju u Zagrebu (da se tko ne uvrijedi, to nisu Zagrepčani, bar ne još). I odlučila sam da više nikome neću šutjeti kad počne vrijeđati nekoga na temelju nacionalnosti, seksualnog opredjeljenja i sličnih stvari koje ne bi trebale biti bitne. Sreća za mene, uslijedilo je razdoblje kad sam postala samotnjak, što zbog ispita, što zbog vlastitog izbora. I bilo je to dobro. Ali onda sam se pokušala vratiti u stvarni svijet. Samo pokušala. I nije mi se svidjelo. Naravno da nije lijepo biti sam, ali nekad je puno bolje nego da te poslije druženja s nekim ljudima glava boli od njihovih glupih izjava. Evo, jučer sam po drugi put pogledala film 'Parada'. I opet se dobro nasmijala. Sve do dijela kad dođe dan parade. Kako sam već znala šta se dalje dešava u filmu, osmijeh mi je nestao s lica, nos počeo curit, al trudila sam se da ne počnem plakati. I uspjela sam u tome, nekako. Inače ne plačem na filmove osim ako nisam u nekom posebnom psihičkom stanju (čitaj ludilo). Ali ovaj film nažalost koliko god nam bio smiješan ispočetka, na kraju pokazuje surovu balkansku stvarnost. Voljela bih da mogu reći: Toga nema kod nas, Srbi su drukčiji, zaostali, kod nas se gay ljudi ne mlate i ne ubijaju na paradama. Ok, ne ubijaju se, sreća pa policija dijelom i radi svoj posao, ali pitam se koliko mrtvih bi bilo u Splitu da nije bilo policije. Tako da smo isti. Nažalost, svi na ovom području boluju od zatucanosti i primitivizma, vode se stavom da treba ubit sve koji su drukčiji. I tako, nakon drugog gledanja tog filma i odluke da ga više neću gledat jer me čini depresivnom, čujem po tko zna koji put rečenicu da su homoseksualci bolesni, da to nije normalno itd. Ali ovaj put se ne upuštam u prevelike rasprave nego samo na rečenicu: Možeš ti mislit da sam ja konzervativan... ja kažem: Ne, ti si nešto puno gore od toga, teški primitivac. Onda se javlja frendica u pokušaju da smiri tenzije i govori kako o tome ne treba raspravljat jer tu svatko ima svoje mišljenje. - Ne, svoje mišljenje možeš imat o politici itd, a ovdje je svako drukčije mišljenje od toga da su oni ljudi kao i mi neprihvatljivo. I onda krene rasprava u smjeru koja su to prava njima uskraćena u odnosu na heteroseksualce. Uglavnom, samo sam dobila potvrdu da je bolje biti izoliran od svih, bar su ti živci na miru. I da, mislim da ću prestat čitat novine jer me boli mozak od mišljenja Crkve i pedofilčina u njihovim redovima. I da, postavljam si pitanje, zašto si ljudi to rade? Kad bi svoju mržnju prema nepoznatim osobama različitima od njih pretvorili u ljubav prema sebi bliskim osobama, svijet bi bio bolje mjesto.
Kraj još jedne godine
Stigao je još jedan 31.12., vrijeme je da se počnem spremat, a ja još uvijek ležim u krevetu s laptopom i nikako da se natjeram. Mogla bih se sad osvrtati na proteklu godinu, ali neću previše. Mogu samo reći da je započela ok, moja novogodišnja želja vezana uz faks se ispunila. A onda je sve krenulo nizbrdo. Svakim danom slušala sam sve gore i gore stvari o zdravlju meni jedne od najbitnijih osoba u životu. Nekim čudom, sve me to nije previše pogađalo, ili znam dobro glumit sama sebi ili jednostavno odbijam pomislit na bilo kakve loše scenarije. Uglavnom, došao je kraj ljeta, dvije priče su dobile hepi end, ta i još jedna moja, zapravo ta druga bi se mogla nazvat sretnim početkom. Opet, kad se budem sjećala 2011. sigurno neću reći da mi je bila jako loša. Da, bilo je jako puno loših trenutaka, al opet, bilo je i trenutaka kad sam se smijala. Bilo je trenutaka kad sam shvatila da šta si bolji u životu, to ćeš gore proći, da najveća govna od ljudi uvijek dobro prolaze i slično. Definitivno se nadam da će 2012. biti bolja. Nadam se da će neke priče započete u 2011. dobiti svoj lijepi nastavak u 2012. Novogodišnjih odluka kod mene nema. Čemu? Ionako ih ne bih poštovala :)
Imam samo nekoliko želja. Na većinu zapravo ne mogu utjecati, ali što bude bit će. Onima koji ne vole Novu godinu i te proslave samo bih htjela reći: Ljudi, to je samo prilika za još jedan izlazak više. Ne morate slavit novi datum, ali možete izaći van i zabavit se. I napit naravno.
Možda je stvarno vrijeme da se krenem spremat. I da, odlučila sam jednu stvar. Nema crvenog donjeg rublja, nema praznovjerja. Mislim da ću čak i crveni lak za nokte izbjeći večeras. Sreću u ljubavi nam ne donosi crvena boja u novogodišnjoj noći, nju ipak sami moramo naći...
Svima koji me čitaju želim sve najbolje u 2012. i dobru zabavu večeras! Pozzzz
Glava u oblacima
Nekad mi se čini da stojim s obje noge čvrsto na zemlji, prihvaćam stvari realnima kakve jesu, trudim se praktično rješavati sve svoje probleme. Gledam ljude slične sebi, a i one drukčije od sebe i trudim se razumijeti i jedne i druge. Ali uvijek jednom dođem pred zid nakon kojeg se krenem penjati u oblake. Nedavno mi je više ljudi spomenulo posao nakon završetka faksa (ima još do toga, ali spomene se svako toliko). Posao A. Dobra plaća, siguran posao, kad se jednom zacementiraš tamo, više se ne mičeš. Ali posao gdje nitko ništa pametno ne radi, posao koji doživljavam kao čisto zaglupljivanje, skroz izvan onog što bih ja htjela. Ali opet, plaća i posao za cijeli život. Želim li se ja vezati špagom za to jedno radno mjesto za cijeli život? Želim li ja uopće ostati u ovoj državi? Posao B,C,D... Velika plaća. Na kraju zaključujem da uopće nije do posla i do plaće nego do toga da ja ne želim ostati živjeti u ovoj usranoj državi gdje su ljudi glupi, zatucani i opterećeni stvarima koje su se dogodile prije njihovog rođenja. Ne kažem ja da nema dobrih ljudi, ali nekako mi ne dolaze do izražaja. Ja ne želim živjeti u državi u kojoj će i moji praunuci plaćati ono šta su naši dragi hadezeovci pokrali u ovih 20 godina, državi bez ikakve perspektive, državi koja će ući u europsku uniju i tada potonuti do kraja. Ne želim živjeti u državi u kojoj se ljudi dijele prema nacionalnosti, gdje ti se savjetuje da se ne družiš s onima druge nacionalnosti jer su oni loši zbog toga i toga, zbog nekog rata koji se odvijao dok ti ljudi nisu bili ni rođeni. Ne želim živjeti u državi gdje mene netko diskriminira zato jer nisam krštena i u državi gdje te se po defaultu smatra katolikom pa te ljudi ni ne pitaju da li si vjernik, pripadnik nekoj religiji ili šta već, nego te odmah pitaju koliko često ideš u crkvu, koliko se često moliš itd. i ako se ne moliš dovoljno i ne ideš svaki tjedan u crkvu onda si loša osoba koja mora poraditi na sebi. eventualno ako ti ime nije velikohrvatsko, onda te puste na miru ali onda te gledaju da si onaj...njihov. njihovi i naši? tko se unutar jedne države ima pravo dijeliti na njihove i naše?? Još ti i savjetuju da se slučajno ne udaš za nekog njihovog jer kako biste se slagali po pitanju vjere. Ma serem vam ja na tu vašu imaginarnu licemjernu vjeru, nisam vjernik i nikad neću bit, pustite me više s tim na miru. Ja sam osoba bez vjere i bez nacionalnosti, ja sam stanovnik svijeta i želim da me se tako gleda, a onda da me se procjenjuje po mojim ostalim kvalitetama, a ne po vjeri, nacionalnosti, završenoj školi itd. Znam da nisam ni ja savršena, nije ni moja tolerancija nekad na najvišoj razini koliko god se trudila (evo, upravo čitam neku temu na internetu 'moj sin je gay' i mislim si, ako jednog dana budem imala dijete, ne bih da bude gay jer nikad nece biti sretno,svi će ga cijeli život gledti ispod oka i diskriminirat, možda i ubit zbog toga. možda sam i ja zbog toga netolerantna jer reći će netko - nema ništa loše u tome ako si gay. o ima. nikad ne možeš biti skroz sretan, uskraćuju ti se temeljna ljudska prava i gledaš da li ćeš ostat živ ako na ulici poljubiš curu/dečka. i onda mi netko kaže:ali hrvati su takav narod. e pa ja pripadnik naroda koji je toliko zatucan i primitivan ne želim biti). Zato mi je nekad bolje pobjeći u oblake, uvjeravati samu sebe da ću se jednom odseliti s ovog dragog nam Balkana gdje svi svih mrze, a ne zna se tko je gori. Znam da ću jednom pasti s oblaka, i da će vjerojatno boljeti, ali možda netko bude tu da mi podmetne madrac i ublaži pad :)
Neko te ima noćas
Leži u krevetu, budi se sa strašnom glavoboljom... Nešto si je teška, ali ne zna za sebe. Pored nje kolegica s posla, drži je za ruku i tiho šapće: Sve će biti u redu. Ona pokušava ustati. I dalje ne zna za sebe. Nekako se dovodi u sjedeći položaj, ali nešto ispred joj smeta. AJMEEE, otkud mi toliki trbuh, pa ja sam trudna!!! Ali kako, s kim, pa ja se ničega ne sjećam. Kolegica joj i dalje govori da će sve biti dobro, ali zašto se ona ničega ne sjeća. Pokušava odjenuti traperice, ali preuske su joj, očito ih je nosila dok nije bila trudna. Nešto je obukla. Lovi je neka depresija. Nedostaje joj on. Ali zna da nije trudna s njim i to je ubija. Suze kreću same od sebe. Otkud sad sve to? Opet je na poslu. Šefica je pita da li može ostati raditi i 9.mjesec. - A mogu, ali ako me ulove trudovi... - A to baš ne bi bilo poželjno, ali treba nam ljudi. - Naravno da ću ostati. Suze opet kapaju, ne zna šta joj se desilo, nekako se prisjeća u magli nekoga, vjerojatno je on bio neka avanturica, ali zašto je ostala trudna s njim, pa šta joj je to trebalo, ne može se ni sama za sebe brinuti, a kamoli za još nekoga. Stop. Zastala je. Ostat ću zauvijek sama. Nikad se neću udati, nikad neću imati nikoga. Opet se sjetila na njega. Znala je da više ne želi biti s njom, a sad kad sazna da je trudna s drugim, naravno da mu to neće pasti na pamet. Jednom kad su pričali, rekao joj je da mu je da mu ne bi bilo svejedno da žena s kojom želi biti ima dijete. Nije rekao da ne bi bio s njom, ali ne bi mu bilo svejedno. A kome bi? Više ne plače. Sad ima samo onaj tupi izraz lica, još ne shvaća što joj se dogodilo, a kolegica kao da joj čita misli. Drži je za ruku u znak podrške. Ali nikakva podrška njoj ne pomaže, sve se okrenulo naglavačke. Ostat će zauvijek sama, uostalom, on vjerojatno ima drugu. Još mu nije dobro pogledala lijevu ruku da vidi da li se u međuvremenu i oženio... Dok ona tako tupo stoji i bulji u jednu točku, dolazi ON. Da, baš on. Ona počinje nešto pričati, ni sama ne zna što. Zna samo da je još uvijek luda za njim. Govori općenito. Govori kako ne može vjerovati da joj je netko i nakon toliko vremena što ga nije vidjela toliko drag. - A gledaj, ja sam pokušavao mjesec dana i patio sam za njom i onda sam sve poslao k vragu. Noge su joj se odsjekle. Ajme, ima drugu :( svijet joj se opet ruši. A on joj dlanom nježno dodiruje lice. - Ali ja sam trudna... - I onda sam shvatio da i ja nju još uvijek volim... Ona ne može vjerovati, naslanja svoje lice na njegova prsa, o samo je to opet željela, samo da opet bude s njim... Ali... - I šta ako si trudna? Misliš da ja nisam dovoljno dobar da se brinem za tvoje dijete? - Ali...ja te ne mogu tjerati na takvu obvezu... Koliko neki muškarac mora voljeti ženu da odluči biti s njom iako je trudna s drugim? Nemoguće da on nju toliko voli... Ali samo je to opet željela, da ga može zagrliti...
Otvara oči i gleda na sat. 5:41 h. Ne, ne može on nju toliko voljeti. Ne može uopće. Vrijeme joj je da krene. O da, vidjet će ga. Ali on nikad više neće biti s njom. Vrlo vjerojatno. Međuljudski odnosi su se davno pozdravili s njom. Bar oni normalni.
Sve mogu sama!
Često čujem djevojke, žene kako kukaju vezano za nešto. Npr. ja ne mogu biti sama, meni treba muškarac, ako prekinem s ovim, već ih imam 5 u rezervi jer kako ću ja sama, bla bla bla. Jednom davno imala sam 15,16 godina i bila grozno nesretno zaljubljena. Nije bilo šanse da ikad budemo skupa jer mu je i najružnija luđakinja, droljetina, šta god bila bolja od mene. Ali ja sam bila zaljubljena i nisam shvaćala da je zapravo on taj koji mene ne zaslužuje. I stalno sam slušala neke priče od ljudi oko mene koje su uglavnom počinjale ovako: Joj, da se on/ona meni nije tad pojavio/la u životu, ja bi možda sad bio/la mrtav/mrtva... Mislila sam i ja slično. Kad bi se bar meni netko takav pojavio i spasio me. Međutim, nitko se nije pojavio. Nikako. I još uvijek sam živa. Ne treba mi nitko da me izvuče iz bilo čega. Šta god se desilo, sama ću se izvući kad-tad. I to mogu svi, samo neki vole previše seruckat i dramatizirat. I kad to kažem, dobijem odgovor: Ali ja ne mogu bit sama. eh, draga... Kad bi ti se desilo da par mjeseci, godinu dana...koliko god ti to željela, ne dolazi nikakav tip u tvoj život, onda biš skužila da možeš sama. Ne biš se ubila. Dok ti se to ne desi, dok se god ti vraćaš bivšima samo da ne budeš sama, dokle god završavaš sa svakakvim tipovima samo da ne budeš sama, nećeš znati kako je to bit sama. I nećeš znat da sam ja u pravu. I dalje ćeš gazit samu sebe jer ti ne možeš biti sama.
Onda... Ja se jednog dana želim udati. Ali ne za bilo koga. Mora imati završen fakultet po mogućnosti, stalan posao i mora dokazati da je sposoban uzdržavati obitelj. I mora imati stan/kuću, pa nećemo valjda živjeti kod mene, kakav je to tip koji se želi udati i doći živjeti kod žene? I što bi mi roditelji rekli na to da se udam i dovedem ga doma? Naravno, mora biti hrvat i katolik.
Usrat ću se.
On mora biti sposoban uzdržavati obitelj? A što je s tobom, glupačo? Samo on se mora novčano brinuti za obitelj, ti ne? Stalan posao? U današnje vrijeme? Budi sretna ako ima ikakav posao. Mora imati stan? A otkuda mu? Jedino ako su mu roditelji imućniji ili ima neki genijalno dobar posao ili radi vani. Jer u današnje vrijeme, jako malo ljudi ispod 30 godina ima vlastiti stan ili kuću. A što ako tvoji imaju stan viška u kući? Nećete živjeti tamo zato jer bi to značilo da se on želi bogato udati? Hm... Uvijek sam protiv života s roditeljima, ali ako imaju jedan potpuno odvojeni stan u kući, zašto ne? Bolje nego biti podstanar. Opet, takve žene gaze same sebe. Jednog dana, ako se odlučim udati, briga me za njegove financije, imovinu, nacionalnost i vjeru (poželjno da nije vjernik jer mi se oko tih gluposti ne da raspravljat-neću se udat u nikakvoj vjerskoj građevini, djeca mi neće biti vjernici i točka). Mislim da sam dovoljno pametna i uporna i da ću jednog dana završit faks s kojim ću naći super posao. Ne treba mi muž da me uzdržava. Šta se mene tiče može biti i nezaposlen, naravno, ne da bude neki debil koji će živjeti na mojoj grbači i neće tražit posao dok ga ja financiram, ali kvragu, u ovoj današnjoj situaciji ima hrpa nezaposlenih. Šta to znači se da ti nezaposleni ljudi ne trebaju ženit i imat djecu dok se ne zaposle? Pa gdje bi svijet došao da je tako? I da, ne treba mi muž sa završenim fakultetom. Ne zato jer se ja želim postavljat iznad njega, to ne bi radila apsolutno nikome a kamoli nekome koga volim, nego zato jer je to skroz nebitno. Iako bi mi možda bilo draže da nema fakultet, čisto iz razloga da ne postoji mogućnost da se on ikad pokuša postaviti iznad mene. Ali opet kažem, njegova završena škola mi ne znači apsolutno ništa u životu. I da, ako se ikad udam (ili samo odem živjet s njim) dat ću mu svoj tekući račun na raspolaganje. Ne zanimaju me financije i ne želim se baviti njima. Niti želim imati SVOJ novac. Ako živite skupa i imate djecu, onda je sve šta zaradite zajedničko, koji odvojeni računi??
Ne kažem da su moja razmišljanja idealna, ali ne razumijem hrpu žena kojima nije bitna ljubav, razumijevanje, povjerenje itd nego se zamaraju jebenim novcem, vjerom i nacionalnošću? Mislim, stvarno mi je muka od toga... Ako ti treba netko da te uzdržava, e pa draga moja, onda ti slobodno mogu reći da si propali slučaj. Jer žena, a i muškarac koji se ne znaju sami izboriti za sebe, za mene su katastrofa. Naravno, postoji i slučaj da je možda žena nezaposlena ali mislim da takva ne bi imala bezbroj nemogućih zahtjeva za svog dragog. Isto tako ne razumijem žene koje odluče samo rađat, bit domaćice i skroz financijski ovisit o mužu. Ok, slažem se da možda porođajni dopust prekratko traje i da bi 3 godine s djetetom bile idealne, ali k vragu pa zašto biš morala bit doma dok ti djeca ne krenu u školu ili još bolje, dok ne odrastu? Tko uopće vidi smisao života u brizi za kuću i djecu? Zar je to zaista ono šta netko želi u životu?
Ok, sad sam se raspisala previše i skrenula svagdje. Ali ono šta želim reći, svaka žena je sposobna reći rečenicu iz naslova i pobrinut se za sebe. A ne bit neka sponzoruša s milijun zahtjeva. I da, najlakše je kukati kako je njoj teško i kako ona želi ovo ono, ali ne može.... Pa izbori se za sebe! Nemaš posao? Pa nađi ga! Ali nemoj birati, jer potrebne su i konobarice i čistačice, iako ti možda misliš da si iznad toga (i od tog previsokog mišljenja o sebi mi se povraća).
I još nešto. Znate zašto se hrpa brakova raspada u današnje vrijeme? Jer ljudi gledaju samo sebe, nisu spremni na kompromis i samo tupe svoje. I to ih dovede do propasti. Kad bi se prestali zamarati glupostima i počeli gledati ono šta je zaista bitno, mislim da bi svijet bio puno ljepse mjesto... Zar ne?
Gurni ispod stola pa me sakrij u wc
Ah...kako je lijepo sanjati. Pogotovo kad sanjaš takve gluposti koje nemaju veze s mozgom, ali tako se dobro nasmiješ dok prepričavaš drugima... I da... Fascinantno je znati da neki i danas pamte i pronalaze se u nekim mojim podbadanjima na ovom blogu. Ah... Tako je lijepo šta toliko patiš za mnom da se svugdje prepoznaješ - pusica dušo 
i to ovako...hahah...
Sjedim sama za stolom i čekam je. Majka s dvoje malih klinaca. Na trenutak savjest me podbada i kao da mi govori - uništavaš joj život. I klincima. Ali ja joj pomažem, da joj ja ne "pomažem" kako bi ona bila imalo normalna prema toj djeci? Ali nije ona ni jedina koja mi tu dolazi. I ona maloljetnica koja ima već takvu udubinu na nosu da me čudi da je njeni bogati roditelji koji nemaju vremena za nju nisu već skužili... Ah... da. Ne viđaju je, nemaju vremena. I gdje su ona dva kretena, ja im sigurno neću kuhat, to nije moj dio posla...Opet kasne i prefalit će mi robe ako se brzo ne vrate. Bolje bi mi išlo da sama to radim. Ali ipak sam žensko... Treba mi nekakva zaštita, pa makar i od strane dvije pojave s beskonačno malom nakupinom ganglija u glavi. Jedan od njih je moj bivši dečko koji više ne smije ni pomislit da bi me ikad mogao dotaknut. Drugi je... Ah... Nebitna ličnost. Ionako ih samo iskorištavam, a oni to ne kuže. Na kraju ionako sva lova ostaje meni. Više-manje. Kuca mi netko na vrata. Opet ona. Duguje mi i previše. Neću joj otvoriti ako ne maše s Antom ili Markom. Ili s nekoliko Stjepana. Ne maše. Ne otvaram. Dolaze njih dvojica. Kao bilo bi vrijeme da probam. Oni su već ubijeni, a ja sam gladna. Neću kuhat. - Daj probaj, već ti je vrijeme da saznaš šta to prodaješ okolo. - Neću, idem dat krv sutra. I nisam raspoložena. - Dobro, više za nas. - A ne, ne... Jedino ako se odričete love. - Koja si ti rospija. - Jesam. Ali ne zaboravite gdje biste bili bez mene.
Kako smo počeli živjeti u ovoj kući pojma nemam. Nema grijanja, gola cigla viri svuda, ali imamo struju. I štednjak. I sudoper. Nitko ništa ne sumnja. Posao cvijeta. Kuca mi crnokosa na vrata. Opet ću bit dadilja dok se ona ne uroka. Gurnem joj ispod stola da klinci ne vide ništa i pošaljem je u onu sobu za koju nitko nikad neće otkrit da postoji. Tako je dobro skrivena. Zašto joj ja uopće to dopuštam? Šta ako mi murja ikad uleti? Neće valjda. Ona izlazi, dječica su tako dobra da mi ih je žao s kim žive. Odlaze... Dolazi moja mama. Vrata tajne sobe su otvorena. Jedva ih sakrijem prije nego joj ona dvojica otvore. Hihoću se ko ludi i izlaze. Pozdravljaju me. Znam gdje idu. Ne treba im to. Nije im pametno da voze. Ali šta ću im ja... Mama me tlači da se vratim doma. Ne želim ni čuti. Da njima prepustim čuvanje kuće? Bolje da je raznesem prije toga. Ona tu sjedi dva sata već i ne želi otići bez mene. Ali ja stvarno nemam bombe da raznesem kuću. Zvoni telefon. Javljam se. - Sjebali smo. Oprosti, sjebali smo do bola. Dolaze... Sakrij šta ako možeš i odi, izbriši svaki trag svog boravka u toj kući, najebat ćeš skupa s nama ako te ulove. Imali smo prometnu. Testirali su nam krv. Znaju gdje živimo, ali nismo te spominjali. Molim te, nestani što prije, neću da i ti potoneš s nama. - Ionako se već zna da sam ja tu. Spuštam slušalicu. - Mama, odi molim te. Dolazim večeras, samo moram njima pustit ključeve. Jedva je otišla. Pokupim sav materijal iz ladice i zakopam ga u tajnu sobu. Da, imala je zemljani pod. Nitko neće skužit da sam kopala. Znojna sam ko konj. Sreća da nisam probala robu. Zaključavam tajnu sobu, bacam ključ u onu ladicu koja se svaki put zaglavi. Znam da ću je čekićem morat razvalit, ali trenutno ne razmišljam o tome. Čujem sirenu. O da... Dolaze. Zašto sam tako znojna? Ne mogu mi ništa.... Kucaju...
A ja se budim. Moj mali organizirani kriminal srušio se kao kula od karata. Možda sam njime (u snu naravno) samo eliminirala sve one emocionalne vampire koji šire negativnu energiju. Mislim da sam je usmjerila protiv njih. Šta uopće takvi snovi znače? Moju podsvjesnu želju da nekome činim zlo? Ili da nešto kontroliram? Mislim da je ipak za to kriv film Requiem for a dream. Ostavio je predubok dojam na mene, pa se moje želje za kontrolom ispoljavaju na čudan način... Poanta? Sanjajte ljudi. I ovakvi čudni snovi su nekad dobri. Bar se dobro nasmijete kad ih drugima pričate. I oni se smiju skupa s vama 
Prijelaz iz kuhinje u hodnik?
Prije sam često pisala o svojim snovima... uglavnom su to bili snovi koje sam snažno emocionalno doživjela. i evo opet mi se jutros dogodilo. mjesto radnje-nepoznato, to mjesto još nisam vidjela u stvarnom životu. radila sam kao konobarica na nekom piru valjda, ne sjećam se šta je točno bilo. ali očito sam radila samo formalno jer sam u tom snu radila sve samo ne konobarila. znam da me netko bio poljubio, ali ja nisam obraćala pažnju na to, samo sam se odmaknula i nastavila dalje. onda mi je došao netko i doveo neku klinku i rekao da je kroz kuhinju trebam odvesti van jer je izbio požar i ne može se drugim putem.A šta je s ostalim ljudima, njima nitko ništa ne govori? Taman dođem s klinkom do prijelaza iz kuhinje u hodnik kad me netko zaustavi(budući da su dva bitna lika, nazovimo ih A i B)-to je bio B, lik s kojim sam pričala jednom u životu i počne me ljubit ko da smo skupa već dugo dugo vremena, ja se ne bunim, ali mi ne odgovara, nije mi jasno kako, zašto...skužim da je prošlo puno vremena, hodam dalje, klinke nema uz mene, ona je odavno trebala biti vani, od požara ni p... Ulazim u neku prostoriju, tamo su tri cure, jedna je išla sa mnom u osnovnu, druga u srednju, a s trećom ne pričam. ali ne pričaju ni ove dvije sa mnom, a uvijek smo bile u ok odnosima. Sad me jednostavno ignoriraju, zašto? s trećom počinjem nešto raspravljati (iako u stvarnosti već godinama nismo riječ progovorile). shvatim da moram negdje ići, krenem dalje. srećem B. Sad ja njega poljubim (opet ne znam zašto, al eto - san) i onda mi on obrazloži zašto on nema šta više raditi sa mnom (ta njegova odvratna perverzna rečenica mi i sad zvoni). ja odlazim za njim, vani smo, nema požara. mrak je potpuni, oko nas su kuće... opet me poljubi, iako on nema šta radit sa mnom. tada nailazi A. ja odgurujem B od sebe, brišem usta... Njih dvojica razgovaraju, ja sam gotovo pa i neprimjetna. onda mi se B obrati i pita me: Da ja odem? ne znam zašto ali kažem ne. A me ne doživljava previše, a ja se osjećam kao da sam ga prevarila, iako nismo skupa... on me ignorira, pokušavam pričati s njim, ali sve nestaje... budim se...
i osjećam se loše nakon buđenja... san sam si protumačila onako kako vjerojatno i stoje stvari, ali to je samo moja podsvijest...molim je da me sljedećih nekoliko noći ostavi na moru, dovoljno je učinila :)
čini se da, iako je vrijeme za okretanje nove stranice u životu, neke stvari nije tako lako zaboraviti i ostaviti iza sebe... bar dok s nekim drugim ne dobiješ priliku ispraviti prijašnje pogreške.. do onda - samoća je vjeran drug...
Pssssssst...
Oba oka sklopi
dobri anđele
to što noćas šutim
nije zbog tebe...
ti bi nešto brzo da te podigne
a meni noćas pašu stvari lagane....
Možda samoća i nije tako loša stvar. 15 briga manje na pameti? Ili možda ne... Koliko nam treba da se oporavimo od nekih stvari koje su nam ego uništile do kraja? Koliko ljudi mi trebamo povrijediti da nam se taj ego vrati na mjesto? I usput, koliko još ljudi natjeramo da nas povrijede jer smo prikriveni mazohisti i želimo da nam svi naprave ono čega se najviše bojimo? Jesmo li svjesni da ih svojim postupcima upravo na to tjeramo? I zašto se onda čudimo što nam ni u facu nemaju snage to reći?
I... Zašto nismo dovoljno jaki da se odupremo okolini? Zašto nam je u podsvijest utkano upravo ono što okolina želi pa se po tome ravnamo?
Koliko godina treba da nađemo sami sebe, da svoje želje i potrebe puknemo na prvo mjesto, a ne ono što nam nameće okolina? I zašto se moramo baš sami pronalaziti? Zašto nije dopušteno da nam u tome pomogne netko novi? Aha, okolina kaže tako...
Citat: "Samo se bojiš bit odgurnuta , pa odguravaš od sebe , pa tebe na kraju odgurnu..."
Vidite li vi u ovome prikriveni mazohizam ili...?
U času kad ti zadrhti ruka... Kad se nađeš pred nevidljivim zidom koji me okružuje, skupi snage i gurni ruku kroz zid... Stavi mi prst na usta, povuci me za ruku i poljubi me zadnji put... A onda odi.. Zauvijek... I ne vraćaj se...
Pssst.... Uživaj u tišini i samoći koja te okružuje... (šuti i trpi)...
Bas moram pisati taj opis bloga? Dobro, pa... Blog ce, buduci da ga ne pise nitko pametan, biti pun gluposti, mozda mi izleti koja pametna, ali tesko...
